Savjet Agencije za sprječavanje korupcije je na današnjoj sjednici razmatrao Nacrt Zakona o lobiranju, kako bi se još jednom analizirala predložena zakonska rješenja i definisale preporuke za unapređenje zakonskih odredbi, u cilju stvaranja pretpostavki za efikasno otkrivanje, procesuiranje i sankcionisanje kršenja zakona.

Predloženo je, između ostalog, uvođenje definicije „javnog zastupanja“, kao i zabrane za lobistu da obavlja djelatnost lobiranja u organu vlasti u kojem je povezano lice sa lobistom raspoređeno na pozicijama ekspertsko-rukovodnog i visoko rukovodnog kadra, pri čemu povezano lice predstavlja srodnika u prvom stepenu srodstva.

Konstatovano je i da su u novi tekst inkorporirane preporuke Evropske komisije iz Peer Review misije koja je na temu funkcionisanja ASK održana u aprilu 2021. godine, kao i preporuke iz analize Zakona koju je obezbijedio Savjet Evrope.

Prema analizama, jedan od nedostataka važećeg zakonskog rješenja je previše uska definicija lobiranja, pa je u članu 5 Nacrta zakona o lobiranju redefinisan opseg aktivnosti koje se ne smatraju lobiranjem.

Naime, Nacrt Zakona predviđa da lobističke aktivnosti stručnjaka ili specijalista ne predstavljaju lobiranje samo u slučaju kada po pozivu organa vlasti sa ili bez naknade, učestvuju u pripremi, razmatranju ili davanju stručnih mišljenja o predloženim rješenjima zakona i drugih opštih akata. Prema važećem Zakonu lobiranjem se ne smatra ni dostavljanje predloga i stručnih mišljenja organima vlasti od strane tih lica, radi iniciranja, pripreme, razmatranja, usvajanja propisa i drugih opštih akata, iako navedeno u praksi često, zapravo, i predstavlja lobiranje.

Imajući u vidu da se u praksi ne dešava da svaka djelatnost lobiranja ostvaruje uticaj, te da djelatnosti lobiranja mogu da budu povezane sa neuspješnim pokušajem vršenjem uticaja, a uzimanjem u obzir Preporuke CM/Rec (2017) 2, koja kao cilj lobiranja definiše vršenje uticaja na donošenje javnih odluka, Nacrtom zakona o lobiranju pojam lobiranja se proširuje da obuhvata i namjeru da se vrši uticaj, a ne sami izvršeni uticaj.

Područje primjene važećeg Zakona je takođe ograničeno iz razloga izostavljanja iz svog obuhvata svake vrste lobiranja osim u interesu naručioca. Zbog toga se članom 3 Nacrta zakona propisuje da lobiranje ne obuhvata samo situacije kada se fizička i pravna lica na osnovu ugovornog odnosa obavezuju da vrše uticaj na donosioce odluka, već i situacije u kojima lica koja su zaposlena u nekom pravnom licu vrše lobiranje u interesu sopstvenog poslodavca, tzv. interno lobiranje („interni lobista“).

Pojam lobiranja se širi zato što u Crnoj Gori, kao zemlji sa malim brojem stanovnika, brojni potencijalni domaći naručioci lobiranja se najčešće odlučuju da pokušaju vršenje uticaja putem direktne i često neformalne komunikacije sa donosiocima odluka, umjesto da postanu naručioci profesionalnih lobista.

Osim sukoba interesa koji postoji kod lobiste, odnosno pravnog lica kada prilikom obavljanja djelatnosti lobiranja zastupa dva naručioca lobiranja sa suprotnim interesima, Nacrtom zakona o lobiranju propisano je da je sukob interesa i ukoliko lobista preduzima lobističke aktivnosti prema licu koje je sa lobistom povezano lice.

Još jednom je ponovljeno da je nakon usvajanja Zakona o lobiranju i svih podzakonskih akata potrebno započeti intenzivnu informativnu kampanju prema opštoj i stručnoj javnosti, naročito kada su u pitanju najvažnije izmjene Zakona.

Na sjednici je predstavljen i Izvještaj Radne grupe ASK za prikupljanje podataka o prekršajima i izrečenim sankcijama u periodu 1. januar 2016. godine do 30. juna 2021. godine.

Od početka rada, Agencija je pokrenula ukupno 2239 prekršajnih postupaka, od kojih je od strane sudova za prekršaje u 86,4% slučajeva izrečena kazna, odbačenih ili obustavljenih postupaka bilo je 123 ili 5 %, dok je preko 50% javnih funkcionera prihvatilo krivicu i uplatilo prekršajne naloge. Navedeno govori o visokom stepenu uspješnosti Agencije u ovoj oblasti. Takođe, izrazito je nizak broj višestrukih povratnika u kršenju zakona.

Međutim, nizak procenat povratnika u kršenju Zakona, kao ni visok procenat kažnjavanja, nijesu uticali na smanjenje broja kršenja zakona od strane javnih funkcionera, po različitim osnovima.

Radna grupa je ocijenila da glavni razlog za to može biti kaznena politika sudova za prekršaje, tj. činjenica da se prilikom odlučivanja sudovi za prekršaje vode prvenstveno Zakonom o prekršajima, koji omogućava ublažavanje kazne kroz umanjenje iznosa predviđenog Zakonom o sprječavanju korupcije.

Navedena praksa dovodi do situacija u kojima funkcioneri imaju priliku da procjenjuju „manju štetu“ između nedostavljanja izvještaja i prikrivanja stvarne vrijednosti imovine, te osnova njenog sticanja.

U Izvještaju je konstatovano da je navedenu pojavu moguće iskorijeniti isključivo dosljednim sprovođenjem zakona, te izricanjem maksimalnih kazni, posebno za povratnike kod ove grupe prekršaja, kako bi takva kaznena politika bila djelotvorna i odvraćajuća, a srazmjerna značaju fukcije i društvenom značaju koji ova lica imaju u vršenju poslova od javnog značaja. Takva praksa bi imala i poseban preventivni efekat za sve oni koji su obavezni da poštuju antikorupcijske zakone.

Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u posljednjem Izvještaju o napretku Crne Gore, navodeći da je i dalje prisutna praksa izricanja sankcija ispod zakonskog minimuma, što dovodi do toga da izostaje odvraćajući i preventivni efekat, čime se istovremeno podriva djelotvorno sprovođenje zakonskih odredbi o sprječavanju korupcije.